MUCANJE

Mucanje (balbuties) se simplifikovano definiše kao svaki isprekidani govor koji utiče na bio-psiho-socijalno jedinstvo u funkcinisanju ličnosti (Stošljević M., Aleksov A.).

Mucanje se ispoljava na različite načine:

  • ponavljanjem ili produžavanjem glasova, slogova, delova reči, čitavih reči i fraza
  • prolongacijom ili neprirodno dugim izgovorom glasova ili slogova
  • neadekvatnim pauzama,oklevanjem ili bezglasnim zastojem tokom govorenja nastalim usled blokiranja vazdušne struje
  • ubacivanjem različitih glasova ili uzrečica praćenim strahom od govora
  • pojačanim znojenjem
  • crvenilom lica
  • ubrzanim radom srca
  • nepravilnim disanjem
  • izbegavanjem gledanja sagovornika u oči
  • nervozno lupkanje stopalima o pod, treptanje očima, trzaji glavom i razni tikovi (kako bi se izbeglo mucanje).

VRSTE MUCANJA

FIZIOLOŠKO MUCANJE

Fiziološko mucanje se javlja u periodu između druge i treće godine života deteta. Prvo, takozvano saplitanja u govoru, koje liče na zamuckivanje potiču od nesklada između brzog toka misli i sporosti funkcije govornih organa, između želje i volje deteta da govori i nedovoljne spretnosti i sposobnosti govornih organa. Ovakav govor najčešće se ispoljava kada je dete uzbuđeno,radosno ili tužno.

Roditelji koji nisu upoznati sa fenomenom ,,fiziološkog mucanja’’ ponekad takav govor deteta označe kao mucanje . Počinju pred njim govoriti zabrinuto o mucanju, ispravljaju ga, traže da ponovi iskaz ili zabrinuto prate svaku reč koju dete izgovori, a sve iz straha da se mucanje ne fiksira. Zbog takvog ponašanja roditelja dete gubi spontanost izražavamja, skreće pažnju na vlastiti govor, postaje svesno pogrešaka koje čini i polako počinje da fiksira reči na kojima je zamucalo.

Dečije tepanje može ponekad biti uzrok mucanja. Kada dete počne da govori, ne izgovara pravilno sve glasove i reči, a neke uopšte ne izgovara što nije pravi govorni poremećaj, već propratna pojava dečijeg govornog razvoja u ovom periodu života. Takvo ,,tepanje’’ je uglavnom posledica nedovoljne razvijenosti govornih organa, centralnog nervnog sistema i njihovih funkcija. Sazrevanjem ovih funkcija ove nepravilnosti iščezavaju same po sebi kod većine dece.

Prinudno prevežbavanje levorukosti u ovom periodu moze dovesti do pojave mucanja kod dece. Malom levorukom detetu treba dati punu slobodu upotrebe leve ruke i nikako ga ne prevežbavati.

PRIMARNO MUCANJE

Primarno mucanje ne predstavlja pravo mucanje i veoma je slično fiziološkom mucanju. Dete nije svesno svog nepravilnog načina govora, ne napreže se dok govori, niti izbegava da govori tako da proces komunikacije nije otežan iako takav govor već privlači pažnju slušaoca. Za razliku od fiziološkog mucanja, gde često dolazi do ponavljanja reči i fraza, kod primarnog mucanja češće se ponavljaju glasovi . Grčevi prisutni kod ovog oblika mucanja su kloničnog tipa što znači da dete bez ikakvih napora ponavlja elementarni iskaz.

SEKUNDARNO-PRAVO MUCANJE

Sekundarno ili pravo mucanje  ispoljava se opštom mišićnom napetošću celog tela, posebno govornih organa, strahom od govora, izbegavanjem određenih govornih situacija, neskladom između disanja fonacije, artikulacije i govorno-misaonih tokova i dubokom svešću o sebi kao osobi koja muca.